Jerihonska smokva u BiH
2026-05-24
Kad je čovjek nizak rastom, onda je u gomili ljudi realno da ga malo tko primijeti, ali također i da on malo toga vidi i spozna. No, od toga je puno gore kada je čovjek malen, pa neovisno koliko u visinu izrastao, nije u stanju ništa oko sebe razaznati ni shvatiti. Biblija tako donosi zgodu s nadcarinikom Zakejom u Jerihonu, koji je, prema nisku stasu, osjetio kako s Isusom iz Nazareta u njegov grad dolazi nešto veliko te se popeo na smokvu da bi ga vidio. Kao posljedicu toga čina čuo je Isusove riječi: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“ (Lk 19,5). Dogodila se onda, kako svjedoči sveti tekst, korjenita promjena načina života dotadašnjega grešnika te je mogao reći: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko“ (Lk 19,8).
Bilo je to zapravo i očitovanje njegove veličine koja zbog prizemnih interesa i kojekakvih okolnosti nije do tada mogla izići na vidjelo. Jerihonska je smokva na simboličan i stvaran način označila sagledavanje širega konteksta što je za konkretna dotadašnjega izrabljivača svojih sunarodnjaka, kao i za njegovu društvenu zajednicu, bilo spasonosno. Prevedeno u današnju stvarnost: i pojedinac i cijeli narodi, da ne bi bili i ostali maleni – bez obzira na sve statističke pokazatelje da su „niski rastom“ – trebaju svoje situacije nastojati promotriti širom otvorenih očiju kako bi što pošteniji mogli biti prema sebi, iz čega se stvara ozračje bolje perspektive i za sve. Aktualna svjetska gibanja koja se neminovno odražavaju i na Bosnu i Hercegovinu, snažno kazuju o tome.
Međutim, domaći se, u prvom redu politički, ali i mnogi drugi društveni akteri gotovo u načelu prave kao da se to ne tiče ovdašnjega podneblja. Zapravo, po svemu sudeći, svatko o sebi ima puno veće mišljenje nego to objektivne okolnosti kazuju da jest. Ezopova žaba koja se u basni uspoređivala s volom ovdje ima svoje različite inačice koje konkretizaciju dobivaju u banalnim, a katkada i bizarnim, međuljudskim i međunarodnim odnosima.
No, istina je kako, ne samo BiH, nego i Balkan, pa i cijela istočna Europa nemaju danas na svjetskoj karti neko istaknuto mjesto. Štoviše, prepoznaje se kako i Europska unija, kao zajednica nekoć moćnih država, gubi važnost na globalnom polju, zaokupljena svojim vlastitim unutarnjim problemima. Da je k tomu tako, može se s matematičkom preciznošću vidjeti kada se čovjek makne sa Staroga kontinenta te susretne ljude od kojih većina nikada nije čula da postoje države poput BiH. Stoga nije posve pogrješan dojam da ovaj komadić pod svodom nebeskim nije toliko važan ni da bi bio „kusur“ u uračunavanjima onih velikih, a kamoli da bi što značio u svjetskim okvirima.
Sve to upućuje na nužnost „popeti se na Jerihonsku smokvu“ kako bi se moglo donekle objektivno sagledati situaciju u kojoj se ova država nalazi. To u prvom redu znači ponovno si posvijestiti da je zemlja Bosna (misleći i na Hercegovinu) uvijek bila onakva kakvom su ju drugi učinili. Svaka povijesna prijelomnica nedvojbeno svjedoči o tomu, uključujući i onu dogođenu u američkom Daytonu, na temelju koje je i kreirana današnja država sazidana od dvaju entiteta i jednoga distrikta.
Ako ovo nekomu nije jasno, onda isti zaključak može iščitati u vijesti koja se pojavila 10. svibnja 2026. da Christian Schmidt odlazi sa službe visokog predstavnika u BiH, a koju je sutradan potvrdio i OHR. Poglavito stoga što, kako su naznačili iz američkog State Departmenta, znači zajedničko „okretanje nove stranice“ međunarodne zajednice s ciljem „deeskalacije napetosti u BiH“. Drugim riječima, očito su veliki namislili da je došlo vrijeme ukinuti tu instituciju protektorata.
Ovim su se informacijama – poopćeno kazano – Srbi obradovali ističući kako je njihova „Republika Srpska vječna“, a Bošnjaci razočarali naglašavajući bojazan odcjepljenja i etnoteritorijalnih podjela „nedjeljive“ BiH. Zapravo, i jedni i drugi su reagirali na temelju već etabliranih kratkovidnih politika sa secesionizmom i unitarizmom.
Ukoliko se prihvati da ni jedna od rečenih opcija nema dovoljno snage ni međunarodne podrške ostvariti svoje zamisli, ostaje realna pretpostavka da bi Hrvati opet, kao i 1990-ih, mogli biti ključni čimbenik u sudbini Bosne i Hercegovine. Ukoliko bi se priklonili srpskim promišljanjima i nagovaranjima te zatražili svoj entitet, vrlo bi lako mogli naći one koji bi u međunarodnim krugovima poduprli i dali svoje jamstvo da neće doći do oružanih sukoba. Ono što bi uslijedilo jest mapiranje, tj. prekrajanje granica i kreiranje nacionalnih „državica“, što – kako povijest svjedoči – ne prolazi bez novih nepravdi koje idu preko leđa „maloga čovjeka“.
Ukoliko bi pak stali uz bošnjačku opciju očuvanja „cjelovite“ države BiH, također bi mogli imati potporu u međunarodnim krugovima i s Istoka i sa Zapada. No, ključno je pitanje: koji je nacionalni interes Hrvata? Sadašnje kolektivno raspoloženje, zbog dugogodišnjega bošnjačkog političkog izigravanja i obespravljivanja, očito je bliže prvoj opciji – što istodobno ne znači i da je jedino ispravno jer se zaboravljaju sve nepravde i zločini koji stoje u samome pojmu RS-a, a mogu se prepoznati u Posavini i cijeloj Banjolučkoj biskupiji, svedenoj na „ostatke ostataka“.
Na drugoj pak strani legitimno je promisliti zbog čega bi Hrvati ustrajavali u održavanju na životu države u kojoj mnogobrojniji narod sve čini da bi ih sveo na razinu nacionalne manjine.
Prepoznavanje sadašnjega, moguće prijelomna, trenutka kazat će o veličini ili malenosti naroda koji nastanjuju prostor izmučene i lijepe Bosne i Hercegovine. Pogled s „Jerihonske smokve“ nedvojbeno kazuje kako valja shvatiti da je put ka rješenju jedni drugima pristupati bez skrivenih želja za prijevarom i težiti zajedničkom dogovoru jer „daleko su Istanbul i Beč“, a još dalje Moskva, Washington ili Peking…
Izvor objave: www.nedjelja.ba
