Propovijed don Vinka Puljića sa svete Mise u spomen na pogibiju Božana Šimovića i Hrvatske vitezove u Zvirovićima

Na današnji dan, 8. studenoga 1992. prošao je glas zemljom: poginuo je Božan Šimović.

Rođen 7. srpnja 1959. godine ovdje u Zvirovićima jedan od osmero braće i sestara, od roditelja Ive i Mije.

Bojovnik kojeg će srpski agresor pamtiti sa Čepikuća, gdje je s tridesetak hrabrih zaustavio puno jačeg agresora, oholog starog neprijatelja. Zaustavio ih je baš moćno, viteški, bez uzmaka. Tom bitkom je spriječeno odvajanje južnog dijela Hrvatske od ostatka Domovine.

A njegovi vojnici pričat će kasnije kako ih je ranjene nosio na leđima.

Je li prestala Hercegovina i mnogi Hrvati rasuti po svijetu, pričati o njegovim podvizima i podvizima naših branitelja. Evo mi nismo! Bogu hvala! Ostaje na nama da se njihovo ime trajno ureže u pore Hrvatske povijesti, naša zdrava sjećanja, molitve naše i srce naše Hercegovine nepokorene, a u dlanove Božje su upisani, jer nema veće ljubavi, kao dati život za prijatelje svoje, za braću i sestre svoje, za Domovinu svoju. Oni su to učinili!

S tom nakanom i ovaj susret, ova sv. Misa i ova propovijed. Božan ne smije biti zaboravljen! Naši branitelji ne smiju biti zaboravljeni!

O Božanu će kazivati njegovi bojovnici: "Bio je hrabar čovjek!" Kazivat će oni o njegovoj karizmi, o redarstvenim snagama, o ZNG-i, o Pukovniji "Kralj Tomislav", postrojbi "Ludvig Pavlović" kojoj je do smrti bio zapovjednikom, a na čiji je prijedlog i dobila ime i cijeli ga rat ponosno nosila. PPN "Ludvig Pavlović", kasnije 60. desantna gardijska bojna, možda je jedina postrojba HVO-a (a možda i jedina postrojba u povijesti ratovanja) kojoj su za kratko vrijeme poginula trojica zapovjednika. Anti Primorcu sam na današnji dan 1994. vodio sprovod u rodnom mu Kašću, a koji je poginuo na jučerašnji dan 7.11.1994. – i blagoslovio spomen obilježje kod Ski centra na Kupresu!

To je dio Božanove karizme jer je on taj koji je izmislio zapovijed "Za mnom".

Kazivat će njegovi suborci o Krivodolu, Čepikućama, o uzimanju vojarne u Čapljini, kazivat će ponosno o Božanu, svom Božanu, našem Božanu i svim bojevima gdje se ginulo za svetu zemlju Hrvatsku.

Do danas je ostao prepoznatljivi naziv "Božanovi".

Govoreći o svome sinu, majka Iva jednom reče: "Poginuo mi je za Hrvatsku! Bio mi je pravi Hrvat! Ja se divim! Živio je za slobodnu Hrvatsku."

Njegov ratni put je bio dug, a kada bi se o njemu kazivalo, mogli bismo debelu knjigu napisati. Za taj važan zadatak zamolili bi povjesničare. Ima još pravih povjesničara! Od istoka do zapada vrijednih zlata! Ima nas Hrvata! Samo treba izaći iz sjene ovih trenutnih, koji zataškavaju istinitu povijest, koji je serviraju krivo i lažno i u celofan umotano! Trebamo sada izaći u boj molitvom, radom, perom i poštenjem, kao što je Božan i takvi izašli otvorenih grudi, iskrenog srca!

Tužno je koliko danas različitih povijesnih "istina" čujemo, i koliko se činjenice pokušavaju prikriti ili izmijeniti. Stoga je na nama odgovornost: prenijeti istinu i o Bleiburgu i Vukovaru, Bijelom Polju i Mostaru, i pravu istinu o Jasenovcu i Zrinu, Grabovici i Kninu, pravu istinu o veličini žrtve koju su podnijeli svi hrvatski sinovi, kako bi nam Domovina sveta i sinovi njeni, slobodni bili i svi u njoj i naši zdravi naraštaji, slobodni i sretni snili.

Još nešto treba kazati, nešto što možda u životu svakog ratnika jako bitno, a to je roditeljski odgoj. Otac pokojnog Božana, Mijo Šimović umro je dvije godine nakon Božanove pogibije, a i on je također prošao rat, te je često kazivao svojoj djeci: "Djeco, ako počne rat, dobro gledajte oko sebe, onda idite dalje. Nikad ne zaboravite jedno – iz rata nije važno izaći živ koliko je važno sačuvati obraz i izaći pošten. I poštenje je dio Božanove karizme. Hoće li opet doći vrijeme poštenih!? Blago onom tko ima čisto srce i čiste ruke! Hoće li opet doći vrijeme poštenih?

I opet nas Božan i svi bojovnici naši koji su sve za nas dali sve, na poštenje pozivaju kao naš svetac, Blaženi ALOJZIJE STEPINAC Zagrebačkim sveučilištarcima!

"Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći, zato što su željni slave. No za uvjerene katolike ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost."

Božan je imao samo tek 33 (Isusove) godine kada je, predvodeći bojovnike Postrojbe za posebne namjene "Ludvig Pavlović" u operaciji "BURA", 8. studenoga 1992. aktivirao neprijateljsku protupješačku minu na koti 690, Hodovskoj visoravni u blizini Stjepan Križa, odakle nam dolazi i župnik don Ivan, i ja, kote spominjane kroz cijeli Domovinski rat, najjačeg uporišta srbočetničkih snaga.

Predao je nama Božan svoj križ tu ispod Stjepan križa.

Da ga nosimo dalje.

Da ga nosimo dalje!

I to je dio njegove karizme.

Do kada ćemo ga nositi? Do uskrsnuća!!! Kad budemo jedno srce, ona ćemo uskrsnuti!

I završit ću o našem Božanu tekstom ispisanim na njegovoj bisti u krugu vojarne koja nosi njegovo časno ime, "Božan Šimović" u Čapljini:

"Na kamenu je ponikao značaja čvrsta. Zdravoga duha zemljom je hrvatskom ponosno hodio, za nju se hrabro viteški borio i život svoj mladenački na žrtvenik njen spremno položio."

Tako možemo reći za sve naše ratnike, naše vitezove, istom snagom, istom ljubavlju istom zahvalnošću!

—-

Želim sada još, zajedno sa vama i našim generalom Glavom, izreći i ovo:

Danas se sjećam i svih njih. (Jer sam se i sam tri godine rata u mome tada crnom – bijelom Polju sa našim hrabrim braniteljima sa znamenjem svetoga križa i molitvom borio i molio i plakao, i nadao se i radovao. Dobro znam kako se umire za Slobodu i Domovinu. Dobro znam kako su umirali! Dok im dijelim bolesničko pomazanje, stavljam im sveto Ulje na čelo znakom Kristova Križa, umirali su mi u naručju! U naručju kao najbolji sinovi Hrvatski!

Zato se danas sjećam i svoje braće i sestara, moje vojske, mojih mrtvih suboraca. Još uvijek čujem njihove glasove kako s ponosom pričaju o slobodi, o pobjedi dobra nad zlom, svjetla nad tamom, o jedinoj Domovini, o sigurnoj budućnosti. Sjećam se svih trenutaka. Vidim ih kako srcem i s krunicom oko vrata kreću u svaki proboj znajući da se možda više nikada neće vratiti. Vidim ih i ranjene na prvoj crti, kako unatoč boli ponosno i hrabro stoje odbijajući izvršiti zapovijed da napuste položaj.

Ostaju.

Do kraja.

Do smrti.

Za slobodu.

Za neostvareni san.

Za djecu svoju.

Za Domovinu.

Život su dali, a nisu je dočekali.

Ovakvu, bolje da je ni ne vide,

jer nisu se za ovo borili, nisu za ovo ginuli.

A ja, dužan sam im ostao.

Dužan sam njihovoj žrtvi Istinu.

Dužan sam njihovoj hrabrosti Pravdu.

Dužan sam njihovoj djeci Slobodu.

Njihovim kostima Mir.

Njihovim dušama Spokoj.

Dužan sam Domovinu mojoj mrtvoj braći i sestrama na čijoj su krvi i kostima iznikla djeca naša, u slobodi rođena pa ponovno okovana. Dužan sam im Istinu koju, nakon njihove smrti malo tko hoće da brani, dok su oni za sve nas braneći je ginuli.

Dali su ono najvrjednije što su imali – svoj život. Neka ih Gospodin primi u svoje Kraljevstvo. Počivali u miru Božjem u slobodi vječnosti.

Iza oltara zavjetne crkve Svete Mati Slobode u Zagrebu uklesana su imena 15 840 hrvatskih branitelja poginulih u Donovinskom ratu. Polovica poginulih na tom popisu su pripadnici HVO-a. Tko se danas u RH sjeća osloboditeljskih akcija koje su dovele te hrvatske snage do Hrvatske pobjede? Onako kako se zaboravlja doprinos HOS-a, tako se zaboravlja i doprinos HVO-a, i brojnih postrojbi, bez kojih ne bi postojala ovakva Hrvatska a možda ni mi.

A mi? A mi? Mnogi, i mnogi su se zamotali u probleme, i sami si stvaramo nepotrebne probleme, zapetljali u vremenu kojeg ne koriste ili pak malo, u nepotrebna govorenja o tuđim životima, o kukanju na sve i svašta u negativne kritike svima i svakom, a sami ni da bi prstom makli!

Ima lijeka! Vratiti se Isusu, on je Put Istina i Život! Vratiti se k Bogu, ocu našemu! Prestati dragoga Boga psovati! Prestati uzalud prosipati darovano vrijeme! Početi svetkovati svetu Nedjelju i zapovijedane blagdane! Vratiti se k sebi i svojima u Duhu ljubavi i poštovanja! Ima lijeka! Vratiti se molitvi i radu! Ora et labora!

I od sebe dati najbolje!!

Danas nas na 31. obljetnicu Božanovog prelaska u Nebesku Domovinu i njezinu slobodu, a s njim i svi naši Hrvatski branitelji pozivaju nas i kažu nam!

Mi smo dali sve od sebe! Sad je na vama red!

Daj u svom pozivu, u svom zvanju, u svom poslu i svojoj obitelji, svojoj Crkvi, u svome Narodu od sebe sve što možeš najbolje, a ostalo prepusti Bogu!

Ti, ti zapali vatru neka gori, od sebe daj sve najbolje, neka se srce hrabro bori, nek vatra gori do pobjede prijatelju moj!

Mi smo dali sve od sebe! Sad je na vama red! I pitaju nas: Jeste li nam zahvalni za slobodnu Domovinu? Jeste li zahvalni Bogu za toliko sanjanu slobodu i Domovinu?

Jeste li ujedinjeni, živite li zajedno i pjevate li zajedno Bogu, Kristu, Domovini, ili čim vam nešto zabrane crvene spodobe vi zašutite: Pjevate li – Neću izdat ja Boga nikada; Pruži ruke Kristu, neka te povede; Ti si ratnik svjetla u borbi protiv zla; Budi čovjek, to je dika, budi roda svoga slika, ne daj na se, ne daj svoje, nemoj tuđe prokleto je! Budi čovjek to je dika, budi roda svoga slika, (Budi čovjek, Božja slika);

Mogu nas lomiti al' neće slomiti, kad nam srca tuku zajedno!

Živite li to? Zato smo poginuli!

Sve poginule i umrle Hrvatske branitelje, koji su svoje živote dali za Domovinu, neka Gospodin primi u svoje Nebesko kraljevstvo, u Vječnu domovinu na nebu. Neka im je za uvijek hvala i slava.

Počivali u miru Božjem.

A ti Božane naš, sine kršne Hercegovine, Hrvatske grude, ti Božane koji ime Božje nosiš, počivaj u miru Božjemu, pred čije lice ćemo i mi brzo stati!

Don Vinko Puljić