TRAŽI SE SVEĆENIK
Odgoj i obrazovanje svećeničkih kandidata su izrazito važni i izazovni za njih same kao i za njihove pretpostavljene. No, prije nego što se bilo što kaže o tome, moramo si postaviti pitanje što je zadaća svećenika danas? Koja je njihova uloga, čime se trebaju baviti u ovom našem vremenu? Za što budući svećenici trebaju biti formirani? Ima li njihova formacija veze s ciljem za koji ih se želi formirati? Koji je to cilj? Znam da nam se odgovori na postavljena pitanja čine posve uvriježenima i jednostavnima i da, kako se to voli reći, ne treba izmišljati toplu vodu, ali trenutna situacija ipak ne pokazuje da nas uvriježeni i jednostavni odgovori mogu zadovoljiti. Uzmimo za primjer liječnike i učitelje. Njihove su zadaće po sebi poznate. Moraju biti stručni u liječenju odnosno u poučavanju. Znano je i kako dolaze do kompetencija potrebnih za ostvarivanje svoga poziva. No, što je sa svećeničkim pozivom? Koje su kompetencije i zadaće svećenika danas? Kakav se svećenik traži danas? U odgovoru na pitanje tko je svećenik i koja očekivanja imamo od njega danas, od vjernika i drugih dobit ćemo raznolike, općenite i često neuvjerljive odgovore. Krah (permanentnog) formativnog pristupa bio bi kad ni sami svećenici ne bi znali odgovoriti i pokazati koje su njihove kompetencije i specifične zadaće te što oni sami trebaju očekivati od sebe.
Manje je iznenađujuće što će vjernici i drugi članovi našega društva dati različite odgovore pomalo čak i idealizirajući sliku svećenika. Više je, pak, iznenađujuće što će i neki noviji crkveni dokumenti, u želji da pomognu u izobrazbi i odgoju svećeničkih kandidata, uputiti na idealiziranu sliku svećenika kakvoga se danas traži. Jedan od tih dokumenta je odredba Kongregacije za kler pod naslovom Dar svećeničkog zvanja. Ne ulazeći u iscrpno elaboriranje ovoga dokumenta i njegove najplemenitije nakane, samo ćemo spomenuti kako ovaj dokument vidi svećenika i njegove zadaće te na kraju postaviti neka pitanja.
U spomenutom se dokumentu vrlo pregledno govori o različitim etapama i dimenzijama formacije, o nositeljima sredstvima formacije, organizaciji studija i drugome. U želji za što cjelovitijom formacijom koja obuhvaća intelektualno, duhovno i psihološko područje praćenja i rada, ovaj dokument među temelje formacije budućih svećenika ubraja suobličavanje Kristu, potpuno predanje sebe za službu Božjem narodu, unutarnju zrelost, sposobnost tumačenja stvarnosti ljudskoga života u svjetlu Duha Svetoga te vladanje duhovnim i mentalnim silama duše i tijela.
Pored spomenutih temelja formacije, dokument nabraja i zadaće koje bi trebalo razraditi i ostvariti u početnoj formaciji, tj. onoj koja se odnosi na razdoblje prije svećeničkog ređenja. Ona je podijeljena u četiri etape u kojima je, između ostaloga, potrebno postaviti čvrste temelje duhovnom životu, zatim proći i pedagoško-duhovni hod živeći dubok odnos s Kristom, raditi na osobnosti i izgradnji ljudske formacije te postići fizičku, psihoafektivnu i društvenu zrelost koja se traži od pastira, osposobljenost u liturgiji, katehezi i evangelizaciji, naučiti se poslušnosti biskupove odluke u vezi s njegovim budućim djelovanjem i životom. Konkretizirajući ove odredbe, od ovako formiranih kandidata za svećeništvo koji nastavljaju svoju izgradnju u trajnoj formaciji, očekuje se, dakle, da budu dobri duhovnici, gorljivi propovjednici, da animiraju kako mlade tako i stare kao i one između tih dobnih skupina, da lijepo ureduju liturgiju i slave sakramente i sakramentale, da su odlučni u celibatu, da se brinu za siromašne i sve ostale u zajednici, da su trajno raspoloživi napustiti zajednicu ako to biskup od njih iznenada zatraži, da su potkovani u teologiji, ali jednostavni u izričaju, otvoreni za zajednicu, ali sposobni za samoću, uredni u administraciji, ali i dobri graditelji, da su u pravo vrijeme na pravom mjestu i još ponešto. Sve su te zadaće lijepe i plemenite. U tom se smislu ovdje ne propitkuje sadržaj postavljenih odredbi. No, pravo je pitanje, kako je to formulirao jedan rektor bogoslovije na sjeveru Italije: koliko je desetljeća potrebno kako bi se formiralo jednu takvu osobu? Kojim je sredstvima i znanjima moguće ostvariti ovako zamišljenu formaciju? Koliko i kakvih stručnjaka je potrebno da bi realizirali ovako postavljene ciljeve! Tko će njih formirati za taj pothvat? Tko će jamčiti za uspjeh ovakvo idealizirajući postavljene formacije? Je li realno očekivati da je izoliranje u bogosloviji tijekom pet godina najbolje moguće mjesto i dostatno razdoblje za formiranje ovako zamišljenih budućih svećenika? Na koncu, ovo vrijedi posebno za organizaciju pastorala kod nas, kome poslati tako idealne svećenike iz laboratorija bogoslovije? Što očekivati od njih i nakon susreta sa svijetom izvan bogoslovije?
Na koncu, izgleda kao da su ove upute nastale u nekom, apstraktnom prostoru i vremenu zaboravljajući na realizam iz kojega dolaze kandidati kao i na ambijent i stvarnu situaciju u kojemu svi živimo. Ako je tomu tako, ako, dakle, ne postoji realno jasna ideja kakvoga svećenika tražimo za ovo vrijeme, to otkriva i manjak jasne slike o pastoralnom djelovanju i obrnuto, kao i manjak ili čak nepostojanje jasne slike o Crkvi, vjeri, moralu i kršćanstvu kao pogledu na svijet.
Autor: Hrvoje Kalem, Svjetlo riječi.
